so fragile yet so devious. [Vermillion]

ponedjeljak, 01.08.2011.

pišem. zapravo pišem. iako više nisam sigurna je li osjećaj isti dok prelazim prstima preko tipki tastature pokušavajući složiti sve svoje misli na način na koji ih želim složiti i oblikovati u pisane riječi i dok me prekida zvuk nove poruke.. već odavno je nestalo one prikrivene želje i smiješnog nadanja da je to on. više mi ne fali na taj način. da bih ga nazvala s kolodvora ili u pola noći samo zato da mu čujem glas koji sam počela zaboravljati i sad odjekuje negdje u pozadini tek kao slabašna jeka. da bih poželjela vratiti se, kupiti kartu istog trena za više stotina kilometara udaljen grad, i voziti se satima u prenatrpanom busu samo zato da ga konačno, na trenutke slučajnih susreta na ulici, vidim. da bih pričala s njim satima, sad nastojeći ga utješiti a već sljedećeg trenutka nadovezujući svoje šale na njegove kojima želi izbjeći temu. možda nikad nije ni želio razgovarati i o čemu iole povjerljivijem i osobnijem sa mnom. možda više nisam zanimljiva. možda smo samo jureći vlakovi u prolazu.
dotle mene ispunjava sreća jer sam u međuvremenu na tračnicama srela osobu koja mi je u svega mjesec dana postala najbolja prijateljica. možda neobično, ali teško bi bilo izdvojiti nešto što ne bih učinila za nju. kao sestra blizanka za koju nekako oduvijek znam da je imam, i jedina je razlika u tome što sam je sada konačno srela i više se ne može desiti da lutam po velikim gradovima a ne vidim nju.
i bez obzira na njihovu rastavu koja je samo formalan dokaz nečega što se već godinama očituje kao normalno stanje, na novi stan i novu sobu i nove boje, na zamrznute odnose s ljudima koje već toliko znam a neka nova poznanstva, na nova viđenja nakon godina udaljenosti ili pak prva nakon tolikog vremena samo pisanih riječi, i još svega mjesec dana praznika i isto toliko vremena čekanja, bez obzira na sve, ne bojim se promjena.. jer ovaj kraj ljeta i početak škole kakav bi trebao biti, ne bi mogao biti bolji. i zapravo jedva čekam. kao nikad prije. radujem se. tko bi rekao.

p.s. pošaljite pismo nekome. vlastitom rukom pisano. po neki put ništa nije bolje od papira ispunjenog riječima obilježenim jedinstvenim rukopisom, sazdanim od vidljivih emocija i uokvirenim trenutkom, brižljivo spremljenim u kuvertu. svaki djelić je poseban. mnogo detalja. sve skupa čitav mali svijet. u poštanskom sandučiću.
kad znaš da je već ta osoba dodirivala taj papir, i možeš prijeći preko tih riječi, i znati da ih je i ona dotaknula, da su nastajale potezima koje je vukla svojom olovkom. i kad znaš tu osobu, možeš prepoznati toliko toga, nervozu po netipičnom poskakivanju slova i nekome drugome možda jedva primjetnim promjenama u rukopisu, tugu po tragovima suza i zamrljanosti riječi, trud po ujednačenim redovima i uredno savijenom listu papira.
"Smiješno je kad pomisliš da su ljudi prije samo ovako mogli komunicirati na udaljenija mjesta, nije li? (...) Tada je sve djelovalo mirnije. Dugo si iščekivao pismo te osobe i znao da je u njemu cjeloviti mali svijet. I oduševljeno iščitavao pismo iznova i iznova. Smiješio se. Plakao. Slao odgovor. A druga osoba tada bi čekala - uloge bi se zamijenile. I tako jednostavno - život je imao smisla. Znao si, nekome je stalo. Dovoljno stalo da čeka toliko dugo na pismo i pošalje svoj odgovor. I sve je bilo na svom mjestu. (...)"

| 10:44 | Komentari (11) | On/Off | Print | # |

okrugli zidni sat zamagljene površine kroz koju se jedva može vidjeti da je zaboravio kucati. tanke šiljaste crne kazaljke jezivo zaleđene na hladnim oštrim linijama što čine nepomične bešćutne brojke.

a zapravo ne želim da vrijeme stane. da ostanem u ovom trenutku, ovom koji zapravo nije vrijedan toga... je li uopće ijedan trenutak vrijedan toga da se zamrzne, da prestane teći? možda u nekom obliku sjena i oblika na fotografiji, linija crteža, riječi... ali zauvijek ostati u jednom trenutku... više mi zvuči kao opis bolesti negoli užitka.

i dobro. onako. živiš. samo živiš. zaboraviš razloge. samo živiš. stvari se dešavaju. bez tvog utjecaja i s njim. iako mi se više ne čini da uopće vidim razliku. iako mi se više ne čini da mi ime zvuči isto kao prije. niti ga ne čujem tako često. a i kad ga čujem, lecnem se pri čudnom odzvuku koje sad stvara.. i kao da su krajnosti toliko ekstremne da su postale jednake.

a vidiš tu osobu? volim je. volim sve ljude na svijetu. volim pisati, redati riječi bez površnog smisla. vući olovku po papiru i gledati srebrnkasti trag grafita koji ostaje za nasumičnim potezima. dodavati točke i linije i stvarati. stvoriti. što sam od sebe stvorila?

možda samo želim da mi se želje ne promijene.





nikad nisam bila osobito vična pisanju bloga, iako sam ih imala nekoliko. ali eto, možda se to sad promijeni.
ne znam koliko ima smisla predstavljati se, uostalom sve što budem htjela reći o sebi reći ću. postepeno. uostalom ono što je potrebno znati već se zna.
i trenutno nemam nekih osobitih misli koje želim ili trebam iznijeti so I'll keep it rather short.
recimo samo da pojedine stvari tipa boje oblikuju svijet onakvim kakav je i čine ga zanimljivijim. recimo da ne bismo mogli živjeti bez osjećaja, barem ja ne bih mogla. možda su oni smisao života i postojanja. a možda smisao postojanja ne postoji. ili ne želi biti pronađen.
daklem. da. dosta filozofiram, pogotovo ako uzmeš činjenicu da imam petnaest godina, volim riječi boje oblike točke i linije. čitanje, pisanje, crtanje, životinje. završava na -nje. i što još? vječito ili bježim, ili čekam, ili trčim. blog će valjda biti nešto čemu ću se vraćati.

so fragile yet so devious. [Vermillion]

ponedjeljak, 01.08.2011.

pišem. zapravo pišem. iako više nisam sigurna je li osjećaj isti dok prelazim prstima preko tipki tastature pokušavajući složiti sve svoje misli na način na koji ih želim složiti i oblikovati u pisane riječi i dok me prekida zvuk nove poruke.. već odavno je nestalo one prikrivene želje i smiješnog nadanja da je to on. više mi ne fali na taj način. da bih ga nazvala s kolodvora ili u pola noći samo zato da mu čujem glas koji sam počela zaboravljati i sad odjekuje negdje u pozadini tek kao slabašna jeka. da bih poželjela vratiti se, kupiti kartu istog trena za više stotina kilometara udaljen grad, i voziti se satima u prenatrpanom busu samo zato da ga konačno, na trenutke slučajnih susreta na ulici, vidim. da bih pričala s njim satima, sad nastojeći ga utješiti a već sljedećeg trenutka nadovezujući svoje šale na njegove kojima želi izbjeći temu. možda nikad nije ni želio razgovarati i o čemu iole povjerljivijem i osobnijem sa mnom. možda više nisam zanimljiva. možda smo samo jureći vlakovi u prolazu.
dotle mene ispunjava sreća jer sam u međuvremenu na tračnicama srela osobu koja mi je u svega mjesec dana postala najbolja prijateljica. možda neobično, ali teško bi bilo izdvojiti nešto što ne bih učinila za nju. kao sestra blizanka za koju nekako oduvijek znam da je imam, i jedina je razlika u tome što sam je sada konačno srela i više se ne može desiti da lutam po velikim gradovima a ne vidim nju.
i bez obzira na njihovu rastavu koja je samo formalan dokaz nečega što se već godinama očituje kao normalno stanje, na novi stan i novu sobu i nove boje, na zamrznute odnose s ljudima koje već toliko znam a neka nova poznanstva, na nova viđenja nakon godina udaljenosti ili pak prva nakon tolikog vremena samo pisanih riječi, i još svega mjesec dana praznika i isto toliko vremena čekanja, bez obzira na sve, ne bojim se promjena.. jer ovaj kraj ljeta i početak škole kakav bi trebao biti, ne bi mogao biti bolji. i zapravo jedva čekam. kao nikad prije. radujem se. tko bi rekao.

p.s. pošaljite pismo nekome. vlastitom rukom pisano. po neki put ništa nije bolje od papira ispunjenog riječima obilježenim jedinstvenim rukopisom, sazdanim od vidljivih emocija i uokvirenim trenutkom, brižljivo spremljenim u kuvertu. svaki djelić je poseban. mnogo detalja. sve skupa čitav mali svijet. u poštanskom sandučiću.
kad znaš da je već ta osoba dodirivala taj papir, i možeš prijeći preko tih riječi, i znati da ih je i ona dotaknula, da su nastajale potezima koje je vukla svojom olovkom. i kad znaš tu osobu, možeš prepoznati toliko toga, nervozu po netipičnom poskakivanju slova i nekome drugome možda jedva primjetnim promjenama u rukopisu, tugu po tragovima suza i zamrljanosti riječi, trud po ujednačenim redovima i uredno savijenom listu papira.
"Smiješno je kad pomisliš da su ljudi prije samo ovako mogli komunicirati na udaljenija mjesta, nije li? (...) Tada je sve djelovalo mirnije. Dugo si iščekivao pismo te osobe i znao da je u njemu cjeloviti mali svijet. I oduševljeno iščitavao pismo iznova i iznova. Smiješio se. Plakao. Slao odgovor. A druga osoba tada bi čekala - uloge bi se zamijenile. I tako jednostavno - život je imao smisla. Znao si, nekome je stalo. Dovoljno stalo da čeka toliko dugo na pismo i pošalje svoj odgovor. I sve je bilo na svom mjestu. (...)"

| 10:44 | Komentari (11) | On/Off | Print | # |

okrugli zidni sat zamagljene površine kroz koju se jedva može vidjeti da je zaboravio kucati. tanke šiljaste crne kazaljke jezivo zaleđene na hladnim oštrim linijama što čine nepomične bešćutne brojke.

a zapravo ne želim da vrijeme stane. da ostanem u ovom trenutku, ovom koji zapravo nije vrijedan toga... je li uopće ijedan trenutak vrijedan toga da se zamrzne, da prestane teći? možda u nekom obliku sjena i oblika na fotografiji, linija crteža, riječi... ali zauvijek ostati u jednom trenutku... više mi zvuči kao opis bolesti negoli užitka.

i dobro. onako. živiš. samo živiš. zaboraviš razloge. samo živiš. stvari se dešavaju. bez tvog utjecaja i s njim. iako mi se više ne čini da uopće vidim razliku. iako mi se više ne čini da mi ime zvuči isto kao prije. niti ga ne čujem tako često. a i kad ga čujem, lecnem se pri čudnom odzvuku koje sad stvara.. i kao da su krajnosti toliko ekstremne da su postale jednake.

a vidiš tu osobu? volim je. volim sve ljude na svijetu. volim pisati, redati riječi bez površnog smisla. vući olovku po papiru i gledati srebrnkasti trag grafita koji ostaje za nasumičnim potezima. dodavati točke i linije i stvarati. stvoriti. što sam od sebe stvorila?

možda samo želim da mi se želje ne promijene.





nikad nisam bila osobito vična pisanju bloga, iako sam ih imala nekoliko. ali eto, možda se to sad promijeni.
ne znam koliko ima smisla predstavljati se, uostalom sve što budem htjela reći o sebi reći ću. postepeno. uostalom ono što je potrebno znati već se zna.
i trenutno nemam nekih osobitih misli koje želim ili trebam iznijeti so I'll keep it rather short.
recimo samo da pojedine stvari tipa boje oblikuju svijet onakvim kakav je i čine ga zanimljivijim. recimo da ne bismo mogli živjeti bez osjećaja, barem ja ne bih mogla. možda su oni smisao života i postojanja. a možda smisao postojanja ne postoji. ili ne želi biti pronađen.
daklem. da. dosta filozofiram, pogotovo ako uzmeš činjenicu da imam petnaest godina, volim riječi boje oblike točke i linije. čitanje, pisanje, crtanje, životinje. završava na -nje. i što još? vječito ili bježim, ili čekam, ili trčim. blog će valjda biti nešto čemu ću se vraćati.